Sarajevo

Nakon Londona i slijeganja dojmova, odlučili smo posjetiti jedan već poznat nam grad - Sarajevo.

Grad je to u kojem sam prvi put bio prije dvije godine. U to vrijeme jedino što sam znao o gradu su: ćevapi, burek je od mesa, ono sa sirom je sirnica, zimska olimpijada 84' i, naravno, jebene 90-e i opsada grada.

Želja mi je bila posjetiti bob stazu na Trebeviću, što smo tada i učinili. Hodajući po toj napuštenoj stazi, upoznali smo mladog dečka čije sam ime nažalost zaboravio. On je sa svojim biciklom jurio po šumi i bob stazi te došao do nas da se upozna. Simpatičan tip objasnio je kako on i nekolicina njegovih prijatelja brinu o stazi i šumskim putevima za svoje MTB potrebe.

Te godine posjetili smo muzej ratnog djetinjstva, koji je posebno težak i emotivan, ali svakako preporučam da ga posjetite.

Nakon četiri dana koja smo proveli te godine u Sarajevu, ostao sam oduševljen ljudima, hranom i kulturom. Moja supruga je bila u Sarajevu više puta, tako da sam imao i odličnog vodiča koji mi je pokazao sve od Vječne vatre, Miljacke, restorana, muzeja itd.

Vraćajući se doma rekli smo kako moramo uskoro ponoviti ovo putovanje.

Dvije godine kasnije vraćamo se u Sarajevo!

Ideja je bila pokazati grad našem prijatelju, pa smo rezervirali veći apartman na par koraka od centra. Tjedan dana prije puta on na nogometu lomi nogu, logično. Iz tog razloga u Sarajevo ponovno idemo u dvoje, što malo mijenja planove jer smo oboje fotogafi, a plan je bio zapravo pokazati grad prijatelju, ne fotkati.

Na ovaj put nisam htio nositi puno opreme nego sam odlučio pojednostaviti sam sebi život. Uzeo sam Sony A7RV u kombinaciji sa Sony 40mm f/2.5 objektivom, koji se pokazao kao odlično riješenje. Lagan, kompaktan, brz autofokus, oštar i precizan.

Kao backup sam uzeo Lumix TZ200, u slučaju da zatrebam nešto za šire kadrove.

Na put smo krenuli ujutro oko 6:30 sati i stigli u Sarajevo u 12:00. Napravili smo check in, raspremili stvari, malo se osvježili i spustili se do grada na ručak. Odlučili smo probati klopu u ćevabdžinici Nune. Ponosno ističu svoju tradiciju koja traje od davne 1966. godine, pa je bio red da probamo. Klopa je bila ok, najeli se jesmo, ali očekivao sam možda nešto više obzirom na spomenutu tradiciju.

Nakon ručka vrijeme je za bosansku kavu, a nju smo popili u Divan Caffe koji se nalazi u Morića hanu. Radi se o starom prenoćištu za trgovce u kojem su danas poslovni prostori, restoran, kafić i trgovina s tepisima, koja pojačava to iskustvo ispijanja bosanske kave.

Nakon kave krećemo u šetnju gradom i, naravno, fotografiramo. Od kada sam kupio objektiv koji sam ranije spomenuo nisam ga previše koristio, ali se pokazao idealan za ovo putovanje. Između 35mm i 50mm gađa taj sweet spot. U slučaju da trebam nešto uži kadar tu je 61MP u kojem se naknadno može slika cropati ili koristiti APSC mode.

Prvi dan smo odlučili završiti u Pivovari HS. Restoran je to u sklopu Sarajevske pivovare, a pokraj restorana se nalazi i lijepa crkva Sv. Ante. Što znači da nakon ručka ili večere, možete popiti pivu-dvije, pa otići na misu onako za dušu. 😅 Mi smo misu preskočili te nakon večere otišli u apartman opustiti se jer smo ujutro imali dogovorenu free walking turu.

Vodič Adis nas je dočekao blizu Sebilja i, nakon upoznavanja s grupom, poveo u razgledavanje grada. Tura je bila pun pogodak jer smo čuli neke stvari o gradu koje nismo znali. Vodiču sve pohvale, simpatičan je, informiran, zabavan i elokventan (tura je bila na engleskom jeziku).

Iako grad ima dosta tragičnu povijest, Adis nije išao u depresiju nego je na svoj način ispričao priču o svome gradu. Tura je trajala dva sata i svakako je za preporuku ako posjetite Sarajevo.

Adis nam je spomenuo neke restorane koje on preferira, pa tako i buregdžinicu Oklagija u koju smo odlučili sjesti, odmoriti noge i napuniti želudac za daljnje istraživanje grada.

Ono što moram primjetiti je kako su cijene u Sarajevu porasle u odnosu na zadnji put kad smo bili tamo. Kava s mlijekom u novom dijelu grada je 2,5 €. Znam da smo u turističkom djelu, ali to je cijena koja je pretjerana i za Zagreb.

Nakon kave, klope i fotkanja došao je red na suvenire. Pošto magnet već imamo, odlučili smo kupiti slike domaćeg autora Kemala Mehmedovića, u čiji sam se rad zaljubio prije dvije godine. Čovjek ima poseban stil slikanja znamenitosti i obilježja Sarajeva. Kupili smo dvije slike koje će se na zidu pridružiti "raketama" s Vrbika.

Nosimo slike u apartman, spremamo se i krećemo u pub Vučko na pivu. Radi se o gastro pubu s velikom izborom piva. Jeli nismo jer ne stane više ništa u nas, tako da ne mogu pričati o tome kakva je klopa. Točena Vučko piva je bila odlična!

Treći dan, rano ustajanje da ulovimo buđenje grada. To je bio i prvi sunčan dan tako da sam jako zadovoljan s fotkama koje sam ulovio.

Treći dan je bio i dan kad smo odlučili posjetiti Tunel spasa. Radi se o tunelu koji je napravljen tijekom opsade Sarajeva 1993. godine. Tunel je napravljen ispod piste Sarajevskog aerodroma i povezivao je dva teritorija pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine (Dobrinja i Butmir), pa se tako i tunel zvao Tunel D-B. Tunel je dužine 785m i bio je najstrože čuvana tajna Sarajeva jer su kroz taj tunel u Sarajevo stizali hrana, oružje, cigarete itd.

Tunel se nalazi autom 25 minuta od Sarajeva i ima svoj parking. Cijena parkinga je 2KM.
Ulaz se naplaćuje 15KM. Muzej je to koji se nalazi iza kuće obitelji Kolar, u kojem se može vidjeti ratna oprema, uske sobe u kojima se nalaze lutke koje dočaravaju stanje u tunelu, kako vojnika tako i ranjenika. Također se može vidjeti razna dokumentacija koja je dokaz nastajanja tunela i nemogućnosti neprijatelja da otkrije točnu lokaciju. Sve je to zanimljivo i tužno, ali tek kada uđete u dio tunela po kojem se može hodati, shvatite koja je to bila volja i snaga ljudi kada su iskopali nešto takvo. Tunel izaziva klaustrofobiju i ne mogu ni zamisliti kako je bilo ljudima koji su se kretali njime.

Puni dojmova nakon svega viđenog sjedamo u auto i vraćamo se u grad.

Na red je došao mini Titov muzej. To je zapravo odlično iskorišten mali prostor koji sadrži dio povijesti Jugoslavije, od prehrambenih proizvoda, televizije, vaga, vešmašina, crtića, knjiga i ostalih stvari koje su poznate ljudima koji su odrastali 70-ih 80-ih i 90-ih godina na ovom području. Naravno, tu je veći dio prostora u kojem se nalaze stvari vezane baš za Tita. Ulaz u muzej plaća se isključivo karticom. Nakon plaćanja otvaraju se mala vrata i možete ući u muzej u kojem nitko ne radi, tako da smo ga imali samo za sebe. Cijena ulaznice je 10KM.

Nakon muzeja sjeli smo na kavu u caffe bar Fabrika blizu Vječne vatre, gdje poslužuju odličnu kavu i ono što me iznenadilo: pitaju želite li jaču ili slabiju kavu! Interijer, usluga i kava je za sve pohvale i preporuku.

Ručak smo taj dan imali u restoranu Zmaj u Hrasnom. Klopa je bila odlična, ali promašili smo s porcijama. 😅 Porcije su stvarno velike, tako da idući put definitivno idemo na manju opciju. Cijena hrane je skroz prihvatljiva.

Dan nam je bio ispunjen od ranog jutra te smo se zadovoljno vratili u apartman na odmor i polako spremanje stvari za povratak doma.

Četvrti i zadnji dan ujutro spremamo stvari u auto, a pošto smo rano ustali još imamo vremena do check out-a. To vrijeme iskoristili smo za doručak u restoranu netipičnom za Sarajevo. Radi se o restoranu Brunch SA, gdje smo se, barem doručkom, malo vratili u London, uz jaja Benedikt i bosansku verziju engleskog doručka, a naziv jela sam zaboravio... 😅

Nakon doručka otišli smo u sam centar na posljednju kavu i baklavu u Sarajevu. Bosanskom kavom oprostili smo se od ovog posebnog grada i ljudi. Grad je to koji je proživio burnu prošlost, ali koliko vidim okreću se budućnosti i turizmu.

Kako nam je vodič Adis rekao, sezona se dosta produžila, a vjerujem da će tako biti i u godinama koje dolaze.

Sve više ljudi će dolaziti da dožive taj duh Sarajeva.